Istorija turskih lampi datira iz 13. veka, kada su Turci migrirali iz centralne Azije u region Anatolije i počeli da uspostavljaju sopstvenu civilizaciju. U tom procesu bili su pod utjecajem okolnih kultura kao što su Vizantija, Perzija i Arabija, te su formirali umjetnički stil koji je spojio islam i turske nacionalne karakteristike. Turska rasvjeta je jedan od predstavnika ovog stila, koji odražava ljubav turskog naroda prema svjetlu i boji, kao i njihovo strahopoštovanje i uvažavanje života i prirode.
U početku su se turske lampe uglavnom koristile kao rasvjetna sredstva u vjerskim i političkim mjestima kao što su džamije i kraljevske palače. Kasnije su se postepeno proširile na ljude i postale nezaobilazne za uređenje doma. U Turskoj svaki dom ima barem jednu tursku lampu, koja nije samo praktičan predmet, već i simbol sreće i sreće. Tokom praznika ili posebnih prilika, ljudi pale turske fenjere da se mole za Božiju zaštitu i blagoslov.
Osim toga, porijeklo turskih lampi je također usko povezano s razvojem turske staklarske industrije. Industrija je započela za vrijeme Seldžučkog carstva (12. vijek nove ere) i dostigla svoj vrhunac za vrijeme Osmanskog carstva, kada je Istanbul postao centar proizvodnje stakla. Tokom ovog procesa, turski vješti majstori integrirali su jedinstvenu umjetnost islamskog mozaika u proizvodnju staklenih lampi, čineći ovu lampu ne samo praktičnom već i većom umjetničkom vrijednošću.
Općenito, historija turskih svjetiljki usko je povezana s razvojem njihove kulture i umjetnosti. To nije samo dio života turskog naroda, već je i važna manifestacija njegove kulture i tradicije.
